Haag potvrdio etničko čišćenje Hrvata

Nakon što je u veljači ove godine Međunarodni sud u Haagu donio presudu u sporu o primjeni Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kojeg je 1999. godine Republika Hrvatska pokrenula protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, a današnje Republike Srbije, nitko nije bio posebno iznenađen. Ova presuda, čiji se ishod s obzirom na meritum spora uglavnom znao barem od 2007. (nakon presude u sporu koji je zbog počinjenja genocida BiH pokrenula protiv Srbije i Crne Gore), ustvari se, uslijed jurisdikcijske akrobatike Suda, ograničila na sukob činjeničnih supstrata, koji su predložile stranke spora, oko uzroka, tijeka i posljedica sukoba na području bivše SFRJ i agresije na Republiku Hrvatsku, istodobno nažalost – bez ikakvih pravnih posljedica po stranke spora.

 Naime, nakon što se posebnom presudom 2008, Sud proglasio nadležnim za odlučivanje o događajima nakon 27. travnja 1992. (datum formalnog proglašenja Savezne Republike Jugoslavije) Sud je, odlučujući o vlastitoj nadležnosti i za događaje prije navedenog datuma – uključujući, dakako, i razaranje Vukovara – kao temelj vlastite odluke u ovom pitanju uvjetno prihvatio sljedeći argument hrvatske strane: djela koja predstavljaju povrede Konvencije o genocidu počinjena prije 27. travnja 1992. pripisiva su SFRJ, koja je u to vrijeme bila stranka Konvencije, pa onda i Saveznoj Republici Jugoslaviji, koja je preuzimajući 27. travnja 1992. posebnom deklaracijom međunarodne ugovorne obveze SFRJ, ujedno naslijedila i međunarodnopravnu odgovornost SFRJ (za povrede Konvencije o genocidu). Istodobno, Sud je navedeni argument raščlanio na tri sljedeća pitanja ili faze postupka:

1. jesu li se događaji na koje se poziva hrvatska strana uopće dogodili i jesu li bili protivni Konvenciji o genocidu;

2. ako jesu, jesu li navedeni događaji pripisivi SFRJ u vrijeme kada su se dogodili i povlače li pitanje njezine odgovornosti;

3. ako je uključena odgovornost SFRJ, je li SRJ naslijedila tu odgovornost.

Pri tome je prelazak iz jedne faze postupka u drugu uvjetovan pozitivnim odgovorom na pitanje iz prethodne faze. Ili, ukratko – prema shvaćanju Suda – iako Republika Srbija u mjerodavno vrijeme nije bila stranka Konvencije o genocidu (niti se Konvencija na nju primjenjuje retroaktivno), temeljem pretpostavljenih povreda Konvencije o genocidu od strane SFRJ, kao i pretpostavljene pripisivosti tih povreda SFRJ i njene odgovornosti za njih, koju je (odgovornost) naslijedila Savezna Republika Jugoslavija, a Republika Srbija od Savezne Republike Jugoslavije, Republika Srbija je potencijalno odgovorna za povrede Konvencije o genocidu, a Sud je nadležan ispitati njezinu potencijalnu odgovornost.

Memento o agresiji na Hrvatsku

Ovakva pak jurisdikcijska konstrukcija, iako predstavlja formalnu pobjedu hrvatske strane u sporu o nadležnosti, istodobno osigurava punu zaštitu Republike Srbije od pravne odgovornosti u ovom sporu – uvjetovanjem odlučivanja o ključnim pitanjima pripisivosti počinjenja genocida i sukcesije odgovornosti za njegovo počinjenje upravo prethodnim utvrđenjem njegovoga počinjenja (uvjetni karakter jurisdikcijske konstrukcije). Tvorci jurisdikcijske konstrukcije, naročito – kako je već istaknuto – imajući u vidu činjenicu da Sud ni 2007. nije Srbiju proglasio odgovornom za počinjenje genocida u BiH, uključujući Srebrenicu – svakako nisu imali pretjeranih poteškoća predvidjeti rezultat ispitivanja prve jurisdikcijske premise pa samim tim ni daljnji tijek i ishod čitavoga spora.

Sukladno očekivanjima, ni hrvatska ni srpska strana nisu, uz dokazano postojanje objektivnog elementa zločina genocida (actus reus), uspjele dokazati i postojanje isključive namjere za njegovo počinjenje (mens rea) te su i tužba i protutužba odbijene, nakon čega Sud više nije bio obvezan odlučiti o ostalim pretpostavkama vlastite jurisdikcijske konstrukcije (pripisivost čina i sukcesija odgovornosti). Ovakva konstrukcija i ishod spora izmamili su osmijeh najviših srbijanskih dužnosnika (?!), ali su prethodno također omogućili hrvatskoj strani da u sukobu činjeničnih supstrata u prvoj (i dakle jedinoj) fazi postupka ispiše trajni memento budućim generacijama o tragičnim događajima koji su pratili raspad SFRJ i nesmiljenu agresiju na Republiku Hrvatsku, uključujući detaljan opis stradanja i patnji hrvatskog naroda ugrađenih u temelje neovisne i samostalne Republike Hrvatske. Upravo taj memento, koji će za sva vremena ostati u analima najvažnijega svjetskog suda, bez obzira na formalni neuspjeh tužbe, treba smatrati najvažnijim, samim po sebi dostatnim, i na kraju krajeva – i maksimalno mogućim – postignućem Republike Hrvatske u ovom sporu.

Gotovo je sigurno da buduće generacije u Srbiji kada budu čitale ovu presudu slobodne od aktualnog političkog trenutka i prepuštene isključivo njome utvrđenim neumoljivim činjenicama, neće osjećati nadmoć, a kamoli potrebu za pobjedonosnim smiješkom, već puno prije sram ili duboku bol.

Treba stoga kratko pogledati na sukob činjeničnih supstrata tužbe i protutužbe u ovom sporu.

Raspravljajući o tužbi, Sud je, među ostalim, izrijekom potvrdio dugotrajne, sustavne i masovne napade JNA i srpskih snaga na hrvatsko stanovništvo između 1991. i 1995. te razmotrio i izrijekom potvrdio neke od najtežih zločina koji su postali simbolima agresije na Republiku Hrvatsku (Vukovar, Bogdanovci, Lovas ili Škabrnja, da spomenem samo neke). Suočena posebice s presudama Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju  (MKTBJ) u nizu slučajeva, srbijanska strana navedeno nije osporila, već je u određenom broju slučajeva priznala počinjenje „strašnih zločina“ (horrible crimes), „korištenje prekomjerne sile te podvrgavanje civilnog stanovništva teškim patnjama“. Nadalje, Sud je potvrdio namjeru stvaranja velike Srbije, kao i etničko čišćenje hrvatskog stanovništva prema određenom obrascu ponašanja utvrđeno presudama MKTBJ. Sud je također izrijekom utvrdio kako su napadi na Republiku Hrvatsku imali za posljedicu tisuće ubijenih, ranjenih i raseljenih osoba. Konačno, Sud je, prihvativši izričiti zahtjev 3b iz hrvatske tužbe, zatražio od stranka spora nastavak razmjene podataka o mrtvima i nestalima.

S druge pak strane, tvrdnje iz srbijanske protutužbe, kao i činjenični supstrat na kojem su se zasnivale, nisu bile osobito uvjerljive, a argumenti kojima ih se nastojalo potkrijepiti – još i manje. Tako srbijanska strana nije uspjela dokazati namjeru etničkog čišćenja srpskog stanovništva u Republici Hrvatskoj, koja se – različito od planiranog, sustavnog i dugogodišnjeg etničkog čišćenja nad hrvatskim stanovništvom od strane JNA i srpskih snaga – prema tvrdnjama srbijanske strane, očitovala isključivo tijekom i nakon operacije Oluja. U svrhu dokazivanja ove tvrdnje, na kojoj se u potpunosti temeljila srbijanska protutužba, srbijanska je strana predložila novo tumačenje (u odnosu na ono koje je konačno utvrdilo prizivno vijeće MKTBJ u slučaju Gotovina i Markač) tzv. brijunskih transkripta, priskrbivši im, neuspjelom reinterpretacijom, dodatni legitimitet unutar presude Međunarodnog suda. Sud je, upustivši se u analizu presuda raspravnog i prizivnog vijeća u slučaju Gotovina, Čermak i Markač, odnosno Gotovina i Markač, izrijekom utvrdio kako navode iz navedenih transkripta ne treba tumačiti kao namjeru dijela hrvatskog rukovodstva da fizički uništi skupinu hrvatskih Srba ili njezin supstantivni dio koji je živio u Krajini, nego prije kao zakoniti konsenzus o pomoći civilima da privremeno napuste područje sukoba zbog, između ostalog, ostvarenja zakonite vojne prednosti i smanjenja žrtava, odnosno kao napore usmjerene na odgovarajuću komunikaciju s javnošću tijekom provedbe operacije Oluja.

Napade na civilno stanovništvo tijekom operacije Oluja Sud je stoga ocijenio kao neorganizirane, nasumične i pojedinačne (nepostojanje obrasca postupanja), kao uostalom i napade na izbjegličke kolone koje su napuštale Hrvatsku, i bez jasne spoznaje o tome tko ih je poduzeo ili u kojem opsegu. Sud je isto tako izrijekom odbacio tvrdnje srbijanske strane vezano uz protupravno granatiranje četiriju krajinskih gradova kao dokaz namjere etničkog čišćenja i potrebe prisilne deportacije srpskih civila. Konačno, Sud je istaknuo kako je teško  utvrditi broj ubijenih i ranjenih osoba na srpskoj strani, koji, u svakom slučaju, prema prihvaćenim dokazima iz protutužbe, ne prelazi stotinu.

Formalističko shvaćanje genocida

Više je dakle nego jasno kako i površna usporedba gore izloženih i od Suda potvrđenih odnosno opovrgnutih činjeničnih supstrata, svjedoči o uvjerljivoj pobjedi hrvatske strane u sadržajnom dijelu spora (nadležnost, sukob činjeničnih supstrata), odnosno sukobu stranaka spora oko uzroka, tijeka i posljedica agresije na Republiku Hrvatsku. Istodobno, i Srbija iz ovog spora izlazi kao „pobjednik“, zahvaljujući prije svega izuzetno formalističkom shvaćanju Suda o pravnom biću međunarodnog kaznenog djela genocida potvrđenom ranijom presudom Suda o ovom pitanju, pa onda i lukavom jurisdikcijskom akrobacijom Suda utemeljenom upravo na tom shvaćanju.

Na kraju, dodajmo još samo to da nakon ove presude Međunarodnog suda, i pažljivog iščitavanja izričitih činjeničnih utvrđenja u ovom sporu, ne samo da nema mjesta relativizaciji krivnje, nego je upravo njezino nedvosmisleno zdravorazumsko utvrđenje jedan od najznačajnijih rezultata ovog spora, posve neovisno o tome što su složena pravna pitanja pripisivosti i sukcesije odgovornosti ostala neodgovorena (pravne kvalifikacije unutra spora ne mogu izmijeniti njegov činjenični supstrat, ali svakako mogu pravne posljedice koje iz njega proizlaze za stranke spora).

Ostaje stoga nada da će ova presuda poslužiti kao trajni podsjetnik na odgovornost za počinjena nedjela te jasan putokaz za suočavanje srpskog naroda s vlastitom prošlošću.